Tvoja Lektira
15.04.2008., utorak
EUGEN KUMIČIĆ: Začuđeni svatovi
|
Bilješke o piscu: Eugen Kumičić (Brseč, 11. 1. 1850. – Zagreb, 13. 5. 1904.) romanopisac, pripovjedač, dramatičar, kritičar, političar (pravaš, starčevićanac), «prvi hrvatski Perizlija», socijalni kritičar i pisac nacionalne ideje, slikar je hrvatskog društvenog, moralnog i političkog života u drugoj polovici 19. st. Njegov članak «O romanu» (1883.) izazvao je burne polemike u realizmu i naturalizmu. Bio je urednikom «Hrvatske vile» (1883.) i «Hrvatske» (1866. – 1889). Kumičić pod utjecajem Zole zastupa naturalističku metodu. On je prije svega romanopisac. Njegova se djela mogu razvrstati u tri skupine: naturalistička djela (s građom iz zagrebačke sredine), pripovijetke i romane iz istarskog života, i djela s nacionalno-povijesnim temama (povijesni romani). U istarski (pučki) pripovjedni krug, u središtu kojega su životi i sudbine primorskih ribara i njihovih obitelji, pripadaju romani Jelkin bosiljak (1881.), Primorci (1882.), Začuđeni svatovi (1883.), Sirota (1885.), Teodora (1889.) i Preko mora (1889.) te novela Ubilo ga vino (1884.). Roman Olga i Lina (1881.) na tragu je kasnijih romana s građom iz zagrebačkoga života, koji obrađuju motive urbane pokvarenosti i nemorala: Gospođe Sabine (1884.), Otrovanih srca (1890.) i Pobijeljenih grobova (1896.), te novela Saveznice (1889.) i Mladost – ludost (1891.). Prozni opis Kumičić dovršava autorstvom dvaju romana s građom iz hrvatske prošlosti: Urota Zrinsko-Frankopanska (1893.) i Kraljica Lepa (1902.), te reportažnim zapisima o vojevanju u Bosni «Pod puškom» (1886.), zanimljivim i spretnim spojem dnevničkoga diskursa, putopisa, pripovjedne proze i lirskoga nadahnuća. Kumičić je napisao i nekoliko drama: Sestre (1890.), Obiteljska tajna (1890.), Petar Zrinski (1900.), ali su one za razvitak hrvatske dramske književnosti sporedne. Književni rod: Epika Književna vrsta: Roman Tema: Romantična neuzvraćena ljubav Antonia prema lijepoj ribarskoj kćeri Mariji. Osnovna misao: Ljubav je vječna Mjesto radnje: Pisac je radnju romana smjestio u rodnu Istru, u gradić Lučicu. Citat: «Na istočnoj istarskoj obali, na visokoj klisurini, što se okomito iz mora diže, nagomilalo se do pedeset kuća gradića Lučice. Gradić leži nad morem do četiri stotine stopa.» Vrijeme radnje: - Druga polovica 19. stoljeća - Vremenski okvir fabule romana obuhvaća nešto više od godine dana: radnja počinje brodolomom pred Božić, a završava za 14 mjeseci, u veljači, nakon pokladne srijede. Citati: «Bijaše pred Božić. Silovit vihor, bijesna bura hujila je i cviljela oko crkve.» «Zadnja je pokladna srijeda, radni je dan, a Lučica je nekako neobično vesela. … Ma kićeni svatovi!» Kratki sadržaj: Za vrijeme nevremena u blizini Lučice, Mato Bartolić i njegova posada doživjeli su brodolom. Uz pomoć mještana, a posebno Antonija, cijela posada je spašena osim jednog dječaka, a Mate se oporavlja u kući Šabarićevih. To je skromna obitelj koju čine otac Antun, majaka Jela te Marija i Marko. Nakon nekoliko mjeseci Mate se je u potpunosti oporavio. Dok ga je njegovala, Marija se je sve više zaljubljivala u Matu, ali i on u nju. U Mariju je zaljubljen i Antonio, nahod, kojeg su Šabarićevi uzeli u zaštitu. Osjeća se napetost i ljubomora Antonija prema Mati. Nasuprot ovoj skromnoj obitelji, ponad Lučice u velikoj bijeloj kući živi imućnija obitelj Saletti. Sinu staroga Salettija svidjela se Marija te je on pokušava pridobiti silom. Uz vječitu zaštitu Antonija Marija uspijeva izbjeći opasnost, no sada opasnost prijeti Antoniju. Alfredo je platio svojim slugama Lovri i Luki da ga ubiju, ali im to ne uspijeva. Kada pokušaju napastovati Mariju, Antonio i njegov prijatelj Joso uzimaju im puške i nanose sramotu. Marijin brat Marko koji se školuje u Beču potajno je zaljubljen u Elviru, sestru Alfreda Salettija. Njih dvoje tajno se sastaju u Elvirinom vrtu, a Antonio im čuva stražu. Jedne večeri za vrijeme sastanka dvoje zaljubljenih, Alfredo napada Antonija koji ga smrtno ranjava. Pobjegavši iz grada, Antonio nalazi utočište kod Josinog oca Martina. On mu otkriva istinu. Antonio nije nahod već sin Salettija i Martinove pokojne žene Marice. Žandari su uhitili Matu i Marka te tragaju za Antoniom koji se kasnije sam predaje. Ustanovivši nedužnost Marka i Mate puštaju ih na slobodu, dok Antonio odlazi u zatvor na samo četiri mjeseca. Ubrzo je stigao i dan Marijina vjenčanja. Cijelo mjesto je bilo na svadbi, a iz Beča je došao i Marijin brat Marko. Nakon svadbe, kasno u noć, Antonio se sastaje s Elvirom da bi je izvijestio o Marku. Otkrivši kako njegova kćer priča s nahodom, stari Saletti ispali metak koji pogađa Antonija u ruku. Iako ranjen, Antonio se uspijeva obraniti i ubije Salettija nožem. Nedugo zatim otkriven je smrznuti Antonio. Kompozicija djela: Uvod - Mato Bartolić i njegova posada doživljavaju brodolom, te je on smješten u kuću Šabarićevih. Zaplet - Mato se zaljubljuje u Mariju, ali i ona u njega. Vrhunac - Antonio u samoobrani ubija Alfreda. Rasplet - Antonio ubija svog oca Salettija, te nakon dva dana nalaze Antonijevo tijelo. Fabularni tijek: - Za vrijeme nevremena dogodio se brodolom u Lučici. - Mato Bartolić smješten je u kući Šabarićevih gdje ga njeguje lijepa Marija. - Oni se zaljubljuju jedno u drugo. - Alfredo pokušava obljubiti Mariju, ali je Antonio spašava. - Alfredo plaća Luki i Lovri da ubiju Antonija. - Alfredo pokušava silovati Mariju, ali mu Antonio i Joso uzimaju pušku i nanose sramotu. - Elvira i Marko se potajno sastaju u Elvirinom vrtu. - Alfredo napada Antonija koji ga smrtno ranjava. - Odlazi kod Josinog oca Martina koji mu otkriva istinu o njegovom podrijetlu. - Žandari su uhitili Matu i Marka, ali kasnije se Antonio predao te su oni pušteni. - Marija i Mato se vjenčaju dok Antonio i Elvira pričaju u njenom vrtu. - Stari Saletti ih otkriva te puca u Antonija koji ga na smrt ranjava nožem. - Dva dana nakon Marijina vjenčanja pokop je starog Salettija. - Neka djeca pronalaze Antonija mrtvog. - Grobar kaže da su ga našli između dva groba od kojih je jedan bio od onog dječaka koji se utopio za vrijeme brodoloma i kojeg Antonio nije uspio spasiti. Analiza glavnih likova: Antonio Marolla Mlad, oniska i stepena stasa, oveća mu je glava, ima crnu i raskuštranu kosu, nahod, na kraju doznaje tko su mu roditelji (stari Saletti i ribarova žena Marica), na kraju još ubija oca, a prije je ubio brata Alfreda Salettija, njegov jedini prijatelj je Joso – brat po majci. «… mlad čovjek, oniska i stepena stasa.» «… virila ispod zamrljane mornarske kape crna mu i raskuštrana kosa. Činilo se da ta velika glava pritišće kratki i žilavi vrat. Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi. Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeća jer mu je jedna nogavica od hlača tija do koljena zavrnuta. Od zime i vjetra pocrvenio mu list noge. Meso je tuj čvrsto kao da je od kamena.» «Antonio Marolla bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina. Siromašna neka žena, po imenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta kad bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godini umire Kata, a on ostade sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odjevali da sirotan ne pogine od nevolje.» Marija Šabarić Lijepa i dobra kći Jele i Antuna Šabarića, Antonijeva je tajna ljubav a ona to ne primjećuje, zaljubljuje se u Matu Bartolića, skromna je, marljiva i stidljiva, odjevena je skromno i uredno, zdrava je i čvrsta. «Marija bijaše odjevena u crnu suknju koja joj padaše u teškim i gustim naborima niz vitko i puno tijelo. (…) Vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu. Sjajne Marijine oči kao začuđene počivahu na izmučenom licu ranjenog mladića…» «Gole, čvrste bijele ruke umaču rublje u more, omaču ga, tuku po njemu peračom, a na žarkom suncu cakle se sitne i guste kapljice znoja po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku među kratkim, ornim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno čilo i vitko tijelo da malko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom u tiho more…» «Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, bljesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i tako dražesno.» Mato Bartolić Doživio je brodolom, smješten u kući Šabarićevih gdje ga je njegovala lijepa Marija, on je trgovac, zaljubljuje se u Mariju, ima crne oči i crnu kosu. «U sunčanim tracima sjajile su se bijele ruke župnikove, i zlatni kalež, i crna kosa ranjenog mornara.» «Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše premilo lice dobre Marije.» Marko Šabarić Ribarov sin, studira medicinu u Beču, voli Elviru Saletti, izgledom je sličan svojoj sestri Mariji. «Bijaše on vrlo krasan mladić od kakovih dvadeset i pet godina. Onaj razgaljeni, jaki i tamnoputi mu vrat nad širokim prsima, nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oči, sve to bijaše dokazom da je Marko žilave i kao kremen čvrste naravi.» Elvira Saletti Kći omraženoga Marina Salettija, dobro je odgojena, obrazovana, profinjena, plemenita, dobrog srca nasuprot ostalim članovima svoje obitelji, požrtvovna, pravdoljubiva, lijepa, najvećom vrijednošću u životu smatra svoju ljubav prema Marku. «Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea. Ta haljina skrojena je po struku. Oko vrata bacila je nehajno bijel rubac od lijepih čipaka. Ispod debelih pletenica otraga zavijenih, izraslo je nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku… Na šarenom sagu pod stolom sjaju se otvorene cipelice povećavajući svojom crninom bjelinu čarapa preko nježno svedenih nožica iznad širokih svilenih vrpca kojima su svezane lake cipele…» Alfredo Saletti Bahati plemićki sin, studira pravo u Beču, ponašanjem je sličan ocu, ohol, nasilan, bešćutan, bezobziran, jak je, oniska stasa, ima oko dvadeset i osam godina, ima tamnu kosu i debele, kratke i crne brkove, želi lijepu Mariju, Antonio ga na kraju ubija u samoobrani… «Alfredo je jaka i oniska stasa. Debeli mišići ispunjavahu mu rukave bijele košulje… Bit će mu kojih dvadeset i osam godina, a dosta je već oćelavio nad čelom. Kosa mu je crna i rudasta… Po čelu viđaju se kaplje znoja. Brci, debeli, kratki i crni, objesili su mu se preko kutova usta koja su otvorena kao u zapanjena čovjeka. Velik i nešto zavinut nos pričinja se u njegovu upalu licu jošte većim…» Sporedni likovi: Tomo, Tonka i Stipe Barilović, Antun i Jela Šabarić, Matini roditelji, Ermano, Anastazija i Ida Murelli, Lovro i Luka, Marino Saletti, Joso i Martin Kožulić, Pero i Menego, pop, zvonar Franina. Jezik i stil: Premda je nastao prije stotinjak godina, roman i danas čitamo s lakoćom i užitkom. Uzrok tome je Kumičićevo vješto pripovijedanje, stvaranje dramatičnih zapleta, zanimljiva karakterizacija likova. Dijalozi su tečno pisani, i premda ponegdje patetični, potpuno zaokupljaju čitatelja. Osobito su snažni opisi krajolika - ljepote istarskog mora i sela, koji su ponajprije u službi stvaranja atmosfere. Jezik romana nudi nam osim bogatstva rječnika i mnogo arhaizama, dijalektalizama i lokalizama. Osobito je zanimljiva uloga pomalo zaboravljenih imperfekata i aorista u pripovijedanju, a posebno ustrojstvo Kumičićeve rečenice. Stilska sredstva: Epiteti Župna, stari, tiha, zguren, slabašan, silovit, bijesna, visoka, blijedi, leden. Onomatopeje ''Silovit vihor, bijena bura hujila je i cviljela oko crkve.'' «Riba pliskavica zapljuska tihom površinom…» «… a kad opaziš pod lađom jato galebova, i kad začuješ nad glavom šum krila i cik njihov…» Usporedbe «… gdjeno bura cvili kao guja u procijepu.» «… a rtasta brada ispružavala se u vjetar kao da ga hoće presjeći, kao da mu hoće umanjiti silu.» «… namrskala i nabrala bi se na njem ona stara i pocrnjela koža, kao što to biva u kornjače kad si pod krov glavu povuče.» «Zlatni mu traci prelijevahu se nad uzvitlanom vodom, koja se je dimila kao tanahni snijeg…» Kontrasti «Sad bi gurnuo glavu u otvor, sad bi ju opet naglo natrag povukao.» «Njega, Alfreda, sav je svijet pozdravljao, svi su pred njim skidali kapu, mnogi su se klanjali, pa i sam župnik pozdravio bi ga smjerno, kad bi se s njim sreo. A taj garavi, taj poderani Antonio, prošao bi mimo njega, pa ne samo da ga ne bi pozdravio, već bi ga i pogledao i promjerio mrkim i prezirnim pogledom.» «Alfredo, se igra, da ne može ljepše, valja se po mekom sagu, razgovara sam sa sobom, hihoće, klikće, zove po imenu svoje drvene konje, a tad najednom prestrašeno zavrisnu.» «Ono, što do mora rodi, sazrije rano, a u gori sve tri nedjelje kašnje.» Personifikacije «Nad samom površinom morskom mračni otvori vlažnih spilja bulje u zaljev.» «… niske omorike proviruju sred gruha i gromače.» «Žutkasti potoci, izrovavši si korita među bočinama golih kukova…» «… no vjetar mu je oštro u lice ubadao i žestoko po trepavicama tukao.» Dojam o djelu: Roman je vrlo zanimljiv. Opisuje ljepote istarskog sela i mora, te romantičnu neuzvraćenu ljubav Antonia prema lijepoj Mariji. |
- 13:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Travanj 2008 (12) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ako trebate lektire, a niste ih pročitali evo ovdje pronađite vašu lektiru koja je več rješena!
UPLOAD:
Svaki dan blog če dobiti sve više lektira, molimo budite strpljivi! Cjenimo vaše strpljenje. Hvala! |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||