Nema željene lektire?
Kontaktirajte nas! sahahaha@gmail.com
Ukoliko ne pronađemo ˝tvoju lektiru˝ poslat čemo vam poruku, ukoliko je pronađemo bit čete obavješteni da je postana na blogu!
Online?



Tvoja Lektira

15.04.2008., utorak

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV: Vuci

V OVO NIJE SVE, UPLODANJE SUTRA!



Bilješke o piscu:
Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju, a umro 1931. godine u Zagrebu. Bio je veliki poznavatelj europske književnosti. Svoje prve uspjehe postigao je pišući drame: “Prijelom” i “Svjećica”. Kao jedna od najvažnijih i najizrazitijih ličnosti hrvatske moderne napisao je novelu “Veliki grad” . U svojim posljednjim godinama života napisao je vrlo zapažen roman “Vuci”. To je prvi hrvatski roman koji govori o bujnoj hrvatskoj prošlosti.

Mjesto radnje: Hrvatska, Ugarska, Venecija, Njemačka

Vrijeme radnje: XVI. stoljeće

Tema: Život i smrt velikog hrvatskog domoljuba i vojskovođe, kneza
Krste Frankopana

Glavna misao: Ljubav prema rodu i domu nema granica, za domovinu
vrijedi i umrijeti

Likovi: Knez Krsto Frankopan, knez Bernardin Frankopan, kardinal Matej
Lang, grofica Apolonija, knez Ivan Karlović, nadvojvoda
Ferdinand, biskup Jožefić, Zuan Antonio Dandolo, ban Ivan
Zapolja, grofica Katarina, Marino Lamudo, Evanjelist, ban Petar
Bersilavić, kralj Ljudevit II., kraljica Marija, kancelar Salkaj, knez
Burgio, Jakob Rainer, Bernardo Ričan i dr.

Kratki sadržaj:
Šesnaesto stoljeće bilo je vrijeme burnih povijesnih zbivanja na tlu Europe. Njemačka je ratovala s Venecijom, zbog Jadrana i pograničnog dijela između te dvije države. Ugarska i Hrvatska bile su na strani Njemačke i Karla V., njemačkog cara. Austrijski nadvojvoda, Franjo Ferdinand I. želio je Hrvatsko-ugarsku državu pripojiti Austriji i Hasburgovcima. Francuska i njen kralj Franjo I. otvoreno su poktirali s
Turcima, koji su bili velika prijetnja kršćanstvu. Na čelu turske vojske bio je sultan Selim I.

Zbog svih tih događaja, u Ljubljanu je 1514. g. trebao doći cesar Maksimilijan, da obiđe svoje čete koje su se borile protiv Mlečana. Tri dana prije u Ljubljanu je došao cesarov doglavnik, kardinal Matej Lang. Za večerom je saznao da je jedan od cesarovih vojskovođa, hrvatski knez Krsto Frankopan, zarobljen i odvezen u Veneciju. To mu je poslije potanko opisala njegova sestra i Frankopanova žena, grofica Apolonija. Kad je došao cesar, grofica je od njega zatražila pomoć. Za to je vrijeme knez Frankopan došao u Veneciju. Zatvoren je u Venecijanskom zatvoru Torreselli, a za čuvara mu je dodjeljen njegov rođak, Zuan Antonio Dandolo. Torresella zapravo i nije bio zatvor. Frankopan je zatvoren s još dva sužnija, Jakobom Rainerom i Bernardom Ričanom. Otac Krste Frankopana, Bernandin, na sve ga je načine pokušao izbaviti iz zatvora, ali bezuspješno. Krsti su zatvoreničke dane nastojali olakšati i hercegovački ban Ivan Košača, kojega su Turci otjerali s ognjišta, Bernardinov pomoćnik Evanjelist i sam Dandolo. Polako je došla i godina 1516. Krsto je još bio zarobljen, a Rainer i Ričan su, uz jamčevinu, bili pušteni na uvjetnu slobodu. Bez pravog vojskovođe, cesar nije imao vojnih uspjeha,ali nije se ni potrudio izbaviti Krstu iz zatvora. Stari i lukavi Bernardin čak je i razmišljao o savezu s Venecijom da bi oslobodio sina. Venecija je željela savez s Frankopanima zbog opasnosti od Turaka , a Frankopani su očekivali od Venecije da im pomogne vratiti grad Senj, koji je bio u posjedu Frankopana, kao i drugi djelovi neosvojene Hrvatske od strane Turaka.

Za to vrijeme grofica Apolonija nije znala što da učini za muža. Zato se 1517. g. plemenita grofica uputila u Veneciju. Tamo se poklonila duždu, a zatim se pridružila Krsti u tamnici. Odbijala je izaći ako ne puste Krstu. Saznavši za te događaje, Franjo I zatražio je oslobađanje Krste . Mletačko vijeće desetorice na čelu sa starim Marinom Saudom je to odbilo, ali je pristalo premjestiti Krstu u francuski zatvor u Milanu. Apolonija zbog bolesti nije mogla poći s njim. Čim je došao u Milano, Krsto je dobio obavijest da je cesar Maksimilijan umro. Još dok je bio u Veneciji sklopljeno je primirje , a Maksimilijan ga nije htio izvući. Tri mjeseca po dolasku u Milano, Krsto je pobjegao. U Oriveniku se sastao s fratrom Jožefićem i svojim ljudima. Nekoliko dana poslije za Krstom je stigao lijes s Apolonijinim posmrtnim ostacima. U međuvremenu fratar Jožefić je postao senjski biskup, ali u Senju su vladali protivnici Frankopana, te je Jožefić postao biskup bez biskupije.

Jednog dana na Trsatu su se sastali ban Petar Berislavić, koji je došao iz Budima, knez Ivan Karlović, Ivan Kožulić, knez Bernardin i knez Ivan Mrsinjski. Njihov sastanak prekinula je vijest da je grupica Turaka, prošavši straže kod Modruša, Senja i Otočca, zapalila grad Bribir. Mjesec dana kasnije, ban Petar Berislavić poginuo je u turskoj zasjedi.

U teškom položaju i opasnosti od Turaka, 1524. g. Krsto je boravio u Rimu, kod pape Hadrijana VI. Ondije je podnio izvještaj o obrani od Turaka, problemima koje ima Hrvatska i o stanju kršćanstva u Hrvatskoj. Papa je obećao da će slati vojnike i novce u Hrvatsku, jer je i njemu, kao i razumnom dijelu Europe postajalo jasno da će, ako padne Hrvatska, pasti i Europa. Zadovoljan Krsto je pošao u Hrvatsku.


Godine 1524. u Križevcima je održan sabor slavonskih i hrvatskih plemića, koje je sazvao ban Ivan Karlović. Na saboru su bili svi plemići osim Ivana Tahija. Sastanku je prisustvovao i papin izaslanik barun Burgio. Papa više nije bio Hadrijan VI., koji je umro, već Klement. Burgijeva zadaća bila je pomiriti hrvatske knezove i ujediniti ih u borbi protiv Turaka, koji su sada imali novog sultana, Sulejmana II. “Veličanstvenog”. Za pomirbu se zalagao i ban Ivan Karlović, knez Krbavski. Ban je bio u teškoj situaciji. Izgubio je svoj poslijednji grad Oštrovicu. Zbog toga je Ivan Tahi tražio od ugarskog kralja Ljudevita II. da ga imenuje hrvatskim banom. Na kraju sabora odlučeno je da Ivan Karlović ostane hrvatski ban dok to želi. Krsto Frankopan poslao je Jožefića da izvidi stanje u Budimu. U Budimu se živjelo jako rastrošno, a kralj Ludevit II. bio je krajnje nesposoban. Pod pritiskom knezova Stjepana Vrbecija i Ivana Zapolje, imenovao je Krstu Frankopana hrvatskim banom, a Ivan Karlović je na to pristao. Krsto nije zbog toga otišao u Budim, već je otišao u Senj. Tamo je susreo Stjepana Brodarića, i na njegov zahtjev je otišao s njim u Budim , nakon što je saznao da je Jajce pod opsadom. Nekoliko dana poslije, Dandolo je u Veneciji presretan govorio Ivanu Kosači o blistavoj bitci kod Jajca. Knez
Frankopan je sa šest tisuća vojnika oslobodio Jajce. Svima je postalo
jasno da je ban Krsto Frankopan najveći vojskovođa svoga vremena.

Ugarska je Krsti obećala Senj ako oslobodi Jajce. No, kad je došao u Budim, Kancelar Salkaj, postolarski sin odbio mu je dati zasluženu nagradu. Ljut, Krsto je fizički napao ugarskog kancelara i zbog toga je bio zatvoren. To je bila velika sramota za Ugarsku. Nakon što je oslobođen prestao je tražiti pomoć Ugarske u borbi protiv Turaka i okrenuo se Veneciji, pa i Njemcima.

Stoga je otišao u Augsburg, na sastanak s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, bratom ugarske kraljice Marije. Na sastanku se raspravljalo o vojnoj pomoći Njemačke Hrvatskoj, jer se znalo da je Sulejman II. okupljao vojsku od sto tisuća ljudi kod Beograda. Nakon toga Krsto je otišao u Zagreb i tamo počeo okupljati vojsku. Kad ju je skupio, poveo je vojsku prema Sisku. Na putu je saznao da je Hrvatsko-ugarska vojska katastrofalno uništena na Mohačkom polju. Kralj Ludevit utopio se u rijeci, a kraljica Marija pobjegla je nadvojvodi Ferdinandu. Sada je Hrvatsko-ugarska država bila bez vlasti, a Krsto je bio na čelu svoje, hrvatske i frankopanske vojske. Nakon Ljudevitove smrti u Hrvatskoj su se stvorile dvije stranke. Jedna je bila njemačka u kojoj su bili Ivan Karlović, Petar Zrinski i mnogi drugi, koji su htijeli nadvojvodu Ferdinanda za kralja ugarske. I s druge strane, Krsto Frankopan, Ivan Banić, Ivan Tahi i drugi knezovi i gospoda, željeli su češkog kralja Ivana za Hrvatsko-ugarskog kralja. Postalo je jasno da će između te dvije stranke doći do sukoba. U međuvremenu, Krsto se u Velikoj oženio za Katarinu, u koju je bio zaljubljen. Kratko su bili zajedno. Krsto je morao poći u bitku. Ferdinanove čete čekale su ga kod Varaždina.


Bitka je započela jednog jutra. Krsto je imao vojsku sastavljenu od seljaka i kmetova. Junački se borio, ali nije preživio. Topovska kugla pogodila ga je u trbuh i jedan od najvećih vojskovođa koje je Hrvatska imala, knez Krsto Frankopan, poginuo je, onako kao je to želio, u boju. Knez Krsto pokopan je, ostavljen od svih, osim od Katarine u blizini Koprivnice. Nakon te bitke, potučen je i Ivan Zapolja, Krstin prijatelj.

Prošle su dvije godine. Ferdinand se okrenuo Budimu i Hrvatska je pala pod vlast Habsburgovaca. Knezu Bernardinu se pomutio um. Morao je s Katarinom pobjeći iz Modruša i otići u Grobnik. Na taj način, svedena na “ostatke ostataka”, Hrvatska - nekad moćna kraljevina, pala je pod vlast Habsburške Monarhije i izgubila svog velikog junaka, “strašnog” kneza Krstu Frankopana.




- 13:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZLATKO KRILIĆ: Zabranjena vrata

Z


Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je
i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno
pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke,
te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju,
kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao
kazališni redatelj.

Mjesto radnje:
Bolnica

Likovi:
Dugi, Sanja, Anđelak, Lidija, Denis, Marko, sestre i doktori…

Kratki sadržaj:
U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava,
dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel
jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na
ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice
na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili.
Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori
nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i
pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov
bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu
jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako
se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i
napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela
da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski
odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel,
a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će
joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je
rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude
Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše
i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u
kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj
nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na
ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka
je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za
radna mjesta.



Analiza likova:
Dugi
Snalažljiv, mudar, dobronamjeran, odlučan, jakog karaktera,
dobrog srca, drži do svoje riječi, zaljubljen do ušiju …

Sanja
Lijepa, draga, pametna, mudra, zaljubljena u Anđelka.

Lidija
Snalažljiva, dobra, lijepa…

Anđelak
Mudar, sramežljiv, osjetljiv…

Denis
Lakovjeran, ljubomoran, bojažljiv…

- 13:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

EUGEN KUMIČIĆ: Začuđeni svatovi

Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić (Brseč, 11. 1. 1850. – Zagreb, 13. 5. 1904.)
romanopisac, pripovjedač, dramatičar, kritičar, političar
(pravaš, starčevićanac), «prvi hrvatski Perizlija», socijalni kritičar i
pisac nacionalne ideje, slikar je hrvatskog društvenog, moralnog i
političkog života u drugoj polovici 19. st. Njegov članak «O romanu»
(1883.) izazvao je burne polemike u realizmu i naturalizmu.
Bio je urednikom «Hrvatske vile» (1883.) i «Hrvatske» (1866. – 1889).
Kumičić pod utjecajem Zole zastupa naturalističku metodu. On je prije
svega romanopisac. Njegova se djela mogu razvrstati u tri skupine:
naturalistička djela (s građom iz zagrebačke sredine), pripovijetke i
romane iz istarskog života, i djela s nacionalno-povijesnim temama
(povijesni romani). U istarski (pučki) pripovjedni krug, u središtu kojega
su životi i sudbine primorskih ribara i njihovih obitelji, pripadaju romani
Jelkin bosiljak (1881.), Primorci (1882.), Začuđeni svatovi (1883.),
Sirota (1885.), Teodora (1889.) i Preko mora (1889.) te novela
Ubilo ga vino (1884.). Roman Olga i Lina (1881.) na tragu je kasnijih
romana s građom iz zagrebačkoga života, koji obrađuju motive urbane
pokvarenosti i nemorala: Gospođe Sabine (1884.), Otrovanih srca (1890.)
i Pobijeljenih grobova (1896.), te novela Saveznice (1889.) i
Mladost – ludost (1891.). Prozni opis Kumičić dovršava autorstvom dvaju
romana s građom iz hrvatske prošlosti: Urota Zrinsko-Frankopanska
(1893.) i Kraljica Lepa (1902.), te reportažnim zapisima o vojevanju u
Bosni «Pod puškom» (1886.), zanimljivim i spretnim spojem dnevničkoga
diskursa, putopisa, pripovjedne proze i lirskoga nadahnuća.
Kumičić je napisao i nekoliko drama: Sestre (1890.), Obiteljska tajna
(1890.), Petar Zrinski (1900.), ali su one za razvitak hrvatske dramske
književnosti sporedne.

Književni rod:
Epika

Književna vrsta:
Roman

Tema:
Romantična neuzvraćena ljubav Antonia prema lijepoj ribarskoj kćeri
Mariji.

Osnovna misao:
Ljubav je vječna

Mjesto radnje:
Pisac je radnju romana smjestio u rodnu Istru, u gradić Lučicu.

Citat:
«Na istočnoj istarskoj obali, na visokoj klisurini, što se okomito iz
mora diže, nagomilalo se do pedeset kuća gradića Lučice. Gradić leži
nad morem do četiri stotine stopa.»

Vrijeme radnje:
- Druga polovica 19. stoljeća
- Vremenski okvir fabule romana obuhvaća nešto više od godine
dana: radnja počinje brodolomom pred Božić, a završava za
14 mjeseci, u veljači, nakon pokladne srijede.
Citati: «Bijaše pred Božić. Silovit vihor, bijesna bura hujila je i cviljela
oko crkve.»
«Zadnja je pokladna srijeda, radni je dan, a Lučica je nekako
neobično vesela. … Ma kićeni svatovi!»

Kratki sadržaj:
Za vrijeme nevremena u blizini Lučice, Mato Bartolić i njegova posada
doživjeli su brodolom. Uz pomoć mještana, a posebno Antonija, cijela
posada je spašena osim jednog dječaka, a Mate se oporavlja u kući
Šabarićevih. To je skromna obitelj koju čine otac Antun, majaka Jela
te Marija i Marko. Nakon nekoliko mjeseci Mate se je u potpunosti
oporavio. Dok ga je njegovala, Marija se je sve više zaljubljivala u Matu,
ali i on u nju. U Mariju je zaljubljen i Antonio, nahod, kojeg su Šabarićevi uzeli u zaštitu. Osjeća se napetost i ljubomora Antonija prema Mati.
Nasuprot ovoj skromnoj obitelji, ponad Lučice u velikoj bijeloj kući živi
imućnija obitelj Saletti. Sinu staroga Salettija svidjela se Marija te je on
pokušava pridobiti silom. Uz vječitu zaštitu Antonija Marija uspijeva izbjeći
opasnost, no sada opasnost prijeti Antoniju. Alfredo je platio svojim
slugama Lovri i Luki da ga ubiju, ali im to ne uspijeva. Kada pokušaju
napastovati Mariju, Antonio i njegov prijatelj Joso uzimaju im puške
i nanose sramotu. Marijin brat Marko koji se školuje u Beču potajno je
zaljubljen u Elviru, sestru Alfreda Salettija. Njih dvoje tajno se sastaju u
Elvirinom vrtu, a Antonio im čuva stražu. Jedne večeri za vrijeme sastanka
dvoje zaljubljenih, Alfredo napada Antonija koji ga smrtno ranjava.
Pobjegavši iz grada, Antonio nalazi utočište kod Josinog oca Martina.
On mu otkriva istinu. Antonio nije nahod već sin Salettija i Martinove
pokojne žene Marice. Žandari su uhitili Matu i Marka te tragaju za
Antoniom koji se kasnije sam predaje. Ustanovivši nedužnost Marka i
Mate puštaju ih na slobodu, dok Antonio odlazi u zatvor na samo četiri
mjeseca. Ubrzo je stigao i dan Marijina vjenčanja. Cijelo mjesto je bilo na
svadbi, a iz Beča je došao i Marijin brat Marko. Nakon svadbe, kasno u
noć, Antonio se sastaje s Elvirom da bi je izvijestio o Marku. Otkrivši kako
njegova kćer priča s nahodom, stari Saletti ispali metak koji pogađa
Antonija u ruku. Iako ranjen, Antonio se uspijeva obraniti i ubije Salettija
nožem. Nedugo zatim otkriven je smrznuti Antonio.
Kompozicija djela:
Uvod - Mato Bartolić i njegova posada doživljavaju brodolom, te je on
smješten u kuću Šabarićevih.
Zaplet - Mato se zaljubljuje u Mariju, ali i ona u njega.
Vrhunac - Antonio u samoobrani ubija Alfreda.
Rasplet - Antonio ubija svog oca Salettija, te nakon dva dana nalaze
Antonijevo tijelo.

Fabularni tijek:
- Za vrijeme nevremena dogodio se brodolom u Lučici.
- Mato Bartolić smješten je u kući Šabarićevih gdje ga njeguje lijepa
Marija.
- Oni se zaljubljuju jedno u drugo.
- Alfredo pokušava obljubiti Mariju, ali je Antonio spašava.
- Alfredo plaća Luki i Lovri da ubiju Antonija.
- Alfredo pokušava silovati Mariju, ali mu Antonio i Joso uzimaju pušku i
nanose sramotu.
- Elvira i Marko se potajno sastaju u Elvirinom vrtu.
- Alfredo napada Antonija koji ga smrtno ranjava.
- Odlazi kod Josinog oca Martina koji mu otkriva istinu o njegovom
podrijetlu.
- Žandari su uhitili Matu i Marka, ali kasnije se Antonio predao te su oni
pušteni.
- Marija i Mato se vjenčaju dok Antonio i Elvira pričaju u njenom vrtu.
- Stari Saletti ih otkriva te puca u Antonija koji ga na smrt ranjava
nožem.
- Dva dana nakon Marijina vjenčanja pokop je starog Salettija.
- Neka djeca pronalaze Antonija mrtvog.
- Grobar kaže da su ga našli između dva groba od kojih je jedan bio od
onog dječaka koji se utopio za vrijeme brodoloma i kojeg Antonio nije
uspio spasiti.

















Analiza glavnih likova:
Antonio Marolla
Mlad, oniska i stepena stasa, oveća mu je glava, ima crnu i raskuštranu
kosu, nahod, na kraju doznaje tko su mu roditelji (stari Saletti i ribarova
žena Marica), na kraju još ubija oca, a prije je ubio brata Alfreda Salettija,
njegov jedini prijatelj je Joso – brat po majci.

«… mlad čovjek, oniska i stepena stasa.»
«… virila ispod zamrljane mornarske kape crna mu i raskuštrana kosa.
Činilo se da ta velika glava pritišće kratki i žilavi vrat. Odijelo Antonijevo
je poderano, gdjegdje krpa na krpi. Ljuta je zima, no on kao da je ne
osjeća jer mu je jedna nogavica od hlača tija do koljena zavrnuta.
Od zime i vjetra pocrvenio mu list noge. Meso je tuj čvrsto kao da je od
kamena.»

«Antonio Marolla bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina.
Siromašna neka žena, po imenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta kad
bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godini umire Kata, a on ostade
sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odjevali da
sirotan ne pogine od nevolje.»

Marija Šabarić
Lijepa i dobra kći Jele i Antuna Šabarića, Antonijeva je tajna ljubav
a ona to ne primjećuje, zaljubljuje se u Matu Bartolića, skromna je,
marljiva i stidljiva, odjevena je skromno i uredno, zdrava je i čvrsta.

«Marija bijaše odjevena u crnu suknju koja joj padaše u teškim i gustim
naborima niz vitko i puno tijelo. (…) Vrana i glatko počešljana kosa
podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu. Sjajne Marijine oči
kao začuđene počivahu na izmučenom licu ranjenog mladića…»

«Gole, čvrste bijele ruke umaču rublje u more, omaču ga, tuku po
njemu peračom, a na žarkom suncu cakle se sitne i guste kapljice
znoja po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku među kratkim,
ornim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno čilo i vitko
tijelo da malko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom
u tiho more…»

«Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, bljesak sreće na prekrasnom
joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad
čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i
tako dražesno.»






Mato Bartolić
Doživio je brodolom, smješten u kući Šabarićevih gdje ga je njegovala
lijepa Marija, on je trgovac, zaljubljuje se u Mariju, ima crne oči i crnu
kosu.

«U sunčanim tracima sjajile su se bijele ruke župnikove, i zlatni kalež,
i crna kosa ranjenog mornara.»

«Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše
premilo lice dobre Marije.»

Marko Šabarić
Ribarov sin, studira medicinu u Beču, voli Elviru Saletti, izgledom je sličan
svojoj sestri Mariji.

«Bijaše on vrlo krasan mladić od kakovih dvadeset i pet godina.
Onaj razgaljeni, jaki i tamnoputi mu vrat nad širokim prsima,
nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oči,
sve to bijaše dokazom da je Marko žilave i kao kremen čvrste naravi.»

Elvira Saletti
Kći omraženoga Marina Salettija, dobro je odgojena, obrazovana,
profinjena, plemenita, dobrog srca nasuprot ostalim članovima svoje
obitelji, požrtvovna, pravdoljubiva, lijepa, najvećom vrijednošću u životu
smatra svoju ljubav prema Marku.

«Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea.
Ta haljina skrojena je po struku. Oko vrata bacila je nehajno bijel rubac
od lijepih čipaka. Ispod debelih pletenica otraga zavijenih, izraslo je
nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku… Na šarenom sagu
pod stolom sjaju se otvorene cipelice povećavajući svojom crninom
bjelinu čarapa preko nježno svedenih nožica iznad širokih svilenih vrpca
kojima su svezane lake cipele…»

Alfredo Saletti
Bahati plemićki sin, studira pravo u Beču, ponašanjem je sličan ocu, ohol,
nasilan, bešćutan, bezobziran, jak je, oniska stasa, ima oko dvadeset i
osam godina, ima tamnu kosu i debele, kratke i crne brkove, želi lijepu
Mariju, Antonio ga na kraju ubija u samoobrani…

«Alfredo je jaka i oniska stasa. Debeli mišići ispunjavahu mu rukave bijele
košulje… Bit će mu kojih dvadeset i osam godina, a dosta je već oćelavio
nad čelom. Kosa mu je crna i rudasta… Po čelu viđaju se kaplje znoja.
Brci, debeli, kratki i crni, objesili su mu se preko kutova usta koja su
otvorena kao u zapanjena čovjeka. Velik i nešto zavinut nos pričinja se u
njegovu upalu licu jošte većim…»


Sporedni likovi:
Tomo, Tonka i Stipe Barilović, Antun i Jela Šabarić, Matini roditelji,
Ermano, Anastazija i Ida Murelli, Lovro i Luka, Marino Saletti,
Joso i Martin Kožulić, Pero i Menego, pop, zvonar Franina.

Jezik i stil:
Premda je nastao prije stotinjak godina, roman i danas čitamo s
lakoćom i užitkom. Uzrok tome je Kumičićevo vješto pripovijedanje,
stvaranje dramatičnih zapleta, zanimljiva karakterizacija likova.
Dijalozi su tečno pisani, i premda ponegdje patetični, potpuno zaokupljaju
čitatelja. Osobito su snažni opisi krajolika - ljepote istarskog mora i sela,
koji su ponajprije u službi stvaranja atmosfere. Jezik romana nudi nam
osim bogatstva rječnika i mnogo arhaizama, dijalektalizama i lokalizama.
Osobito je zanimljiva uloga pomalo zaboravljenih imperfekata i aorista u pripovijedanju, a posebno ustrojstvo Kumičićeve rečenice.

Stilska sredstva:
Epiteti
Župna, stari, tiha, zguren, slabašan, silovit, bijesna, visoka, blijedi, leden.

Onomatopeje
''Silovit vihor, bijena bura hujila je i cviljela oko crkve.''
«Riba pliskavica zapljuska tihom površinom…»
«… a kad opaziš pod lađom jato galebova, i kad začuješ nad glavom šum
krila i cik njihov…»

Usporedbe
«… gdjeno bura cvili kao guja u procijepu.»
«… a rtasta brada ispružavala se u vjetar kao da ga hoće presjeći, kao da
mu hoće umanjiti silu.»
«… namrskala i nabrala bi se na njem ona stara i pocrnjela koža, kao što
to biva u kornjače kad si pod krov glavu povuče.»
«Zlatni mu traci prelijevahu se nad uzvitlanom vodom, koja se je dimila
kao tanahni snijeg…»

Kontrasti
«Sad bi gurnuo glavu u otvor, sad bi ju opet naglo natrag povukao.»
«Njega, Alfreda, sav je svijet pozdravljao, svi su pred njim skidali kapu,
mnogi su se klanjali, pa i sam župnik pozdravio bi ga smjerno, kad bi
se s njim sreo. A taj garavi, taj poderani Antonio, prošao bi mimo njega,
pa ne samo da ga ne bi pozdravio, već bi ga i pogledao i promjerio
mrkim i prezirnim pogledom.»
«Alfredo, se igra, da ne može ljepše, valja se po mekom sagu, razgovara
sam sa sobom, hihoće, klikće, zove po imenu svoje drvene konje, a tad
najednom prestrašeno zavrisnu.»
«Ono, što do mora rodi, sazrije rano, a u gori sve tri nedjelje kašnje.»


Personifikacije
«Nad samom površinom morskom mračni otvori vlažnih spilja bulje u
zaljev.»
«… niske omorike proviruju sred gruha i gromače.»
«Žutkasti potoci, izrovavši si korita među bočinama golih kukova…»
«… no vjetar mu je oštro u lice ubadao i žestoko po trepavicama tukao.»

Dojam o djelu:
Roman je vrlo zanimljiv. Opisuje ljepote istarskog sela i mora,
te romantičnu neuzvraćenu ljubav Antonia prema lijepoj Mariji.

- 13:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZLATKO KRILIĆ: Zagonetno pismo

Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. godine u Osijeku. Djetinjstvo je proveo u Čepinu, a danas živi i radi u Zagrebu. Za djecu i omladinu objavio je više knjiga, a među značajnijim su: "Prvi sudar", "Čudnovata istina", "Početak plovidbe" i "Veliki zavodnik", a od knjiga za odrasle važno je napomenuti "Živi pijesak". Za svoje literarno stvaralaštvo dobio je više priznanja i nagrada od kojih valja spomenuti nagrade: "Ivana Brlić Mažuranić", "Grigor Vitez" i "Sedam sekretara SKOJ-a". Ističe se i pisanjem kazališnih igrokaza: "Uskočka kapa", "Jaje", "Gozba u ponoć" i dr. Dosta piše za radio i televiziju, kao i scenarije za crtane filmove.

Mjesto radnje:
Grad Zagreb

Vrijeme radnje:
Jesen

Tema:
Pljačka stana u kojem je dijete samo, a pljačkaši se služe podlom
prijevarom u svojoj nakani da na lak način dođu do plijena.

Pouka:
Čovjek u životu ne smije biti lakovjeran i u svakoj situaciji mora
biti oprezan. Mora biti pošten i odan prijatelj, te spreman pomoći u
svakoj situaciji.

Kratki sadržaj:
Kištra je sam doma i otvara vrata nepoznatim ljudima. Ovi se
predstavljaju kao specijalna policija, no kasnije se uspostavlja se da se
zapravo radi o razbojnicima. Odnijeli su iz stana sve vrijedne stvari i
odvezli se kombijem RTV servisa. Policija bezuspiješno traga za
razbojnicima, a Kištra od kukavnog izdajice, koji je nogometnu ekipu svog razreda ostavio na cjedilu, postaje idol cijele škole. Njegovi dobri prijatelji bezuspješno su ga naime pozivali na važnu utakmicu, i ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazi proglasiše ga kukavicom i izdajicom. Jedino je
zaljubljena Marina vjerovala u njega. Kištra često odlazi na policiju kako bi pomogao istrazi, a istovremeno priznaje Marini da je zaljubljen u nju i počinje njihova veza. Razgovarajući o razbojništvu u Kištrinu stanu došli su do spoznaje da je u cijelu pljačkašku akciju umiješan i poštar. Odnose između Marine i Kištre poremetila je Lili, lijepa djevojka iz njihove škole koja je pošto poto htjela hodati sa Kištrom. U trenutku kad je istragom razočarani inspektor Vidović shvatio da je nakon niza istovjetnih pljački ponovo ostao bez ikakvih dokaza Marina je primila preporučeno pismo.
Otvorila ga je i shvatila da se nalazi u velikom problemu. Odmah je
nazvala Kištru moleći ga za pomoć. Razljućeni Kištra ljutito je spustio slušalicu ne vjerujući joj, a prerušeni razbojnici dolaze u Marinin stan. Ona ih je odmah prepoznala, no nije uspjela spriječiti pljačku. Pljačkaši odlaze sa plijenom ali ne daleko. Kod kombija ih je čekala policija i inspektor Vidović. Iako ljut na Marinu Kištra joj je ipak povjerovao i odmah obavijestio policiju. Dok su policajci hapsili lopove Kištra je jurio u Marinin stan. Našao ju je vezanu i brzo je oslobodio. Kištra je bio junak dana i on i Marina započinju ponovo svoju vezu.

Analiza likova:
Krešimir Kovačićek zvani Kištra glavni je lik romana.
Sasvim je prosječan dječak, ni po čemu bolji ni lošiji od drugih.
Pomalo naivan i lakovjeran, no istovremeno odan i hrabar.
U određenoj situaciji pomalo hvalisav, ali ne i zlonamjeran.
Zaljubljen je u Marinu no teško skuplja hrabrost da joj to i kaže.
Iako ljut i povrijeđen pomaže Marini u njenom najgorem trenutku
i ujedno pomaže policiji u hvatanju razbojnika.

Marina je djevojčica koja ide u istu školu kao i Kištra, a stanuje u
susjedstvu. Zaljubljena je u njega i nikad mu ne okreće leđa, pa čak ni u
situaciji kad je i njegov najbolji prijatelj Traka posumnjao u njega.
Pomalo je ljubomorna. U najtežoj situaciji najprije traži njegovu pomoć i
zaštitu. Pored navedenih likova tu su još Kištrini prijatelji Traka, Silos i
Anđelak, prijateljica Višnja koju svi zovu Trešnja, brkati i bradati
prevaranti, inspektor Vidović i njemu podređeni inspektor Mile,
poštar Tuna i Kištrina mama.


- 13:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BLANKA DOVJAK MATKOVIĆ: Zagrebačka priča

Bilješke o piscu:
Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu.
Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti,
Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.

Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica

Vrijeme radnje: Ljeto, zima

Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica

Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.

Kratki sadržaj:
- Dolazak Milke
- Rađenje prvoga sina Boreka
- Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku
- Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom
- Milka se vratila
- Svi žive sretno
- Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu
- Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula
- To je jako pogodilo njezinu obitelj
- Tetek je počeo piti
- Kačkica i Milka bile su jako tužne
- Pali su u krizu i nisu imali što jesti
- Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac
- Tako su živjeli neko vrijeme
- Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje
- U Zagorju su bili dva mjeseca
- Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je
Persida kupila njihovu kuću na dražbi
- Oni su se vratili u Zagreb
- Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste
- Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu
- Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće
- Tatek je preminuo

Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se jako svidio, malo je tužan jer stalno netko umire.
Najviše mi se svidjelo kada je u Kačkičin život došla Milka; koja joj je jako
pomogla, a nije mi se svidjelo kada su Kačkičini roditelji i brat umrli.

- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MIRO GAVRAN: Zaljubljen do ušiju

Tema:
Ljubav jednog dječaka

Mjesto radnje:
Nova Gradiška i Zagreb

Vrijeme radnje:
Oko domovinskog rata

Ideja:
Budi kakav jesi. Kada si zaljubljen reci to.

Kratki sadržaj:
U početku knjige Mario živi mirnim životom u Novoj Gradiški i misli da se samo slabići i kukavice zaljubljuju. Pošto su mu roditelji posvađani, on ih pomiruje i oni se sele u Zagreb da počnu ispočetka. On se tamo zaljubljuje u Lanu i misli da je ona zaljubljena u drugoga. Da bi privukao pažnju počinje namjerno dobivati jedinice. Nakon kazne on pomišlja da su svi okrenuti protiv njega i da ga nitko ne razumije. Zato bježi baki u Novu
Gradišku i ostavlja Lani oproštajno pismo u kojem joj objašnjava da je voli
i govori joj gdje je otišao i zašto. Roditelji ga traže te ga nalaze pomoću
njegovog pisma. Ona mu šalje pismo po ocu u kojemu govori da ga je voljela od prvoga dana otkad je došao u njen razred i da će ga opet voljeti ako ispravi sve jedinice. On se vraća s ocem u Zagreb te ispravlja sve jedinice u rekordnom roku. Nakon što je sve ispravio Lana i on odlaze poslije škole u Botanički vrt te se tamo i poljube.

Analiza likova:
Mario
Mario je pametan, bistar i mudar učenik a nije štreber jer razumije ono što uči. Dobar je pred nastavnicima ali nije ulizica. Njegov domaći rad može prepisati tko god želi, kada se piše kontrolni iz njegove klupe polaze papirići spasa. Ne raduje se ničijoj jedinici nego suosjeća. Voli sport i bavi se rukometom. U početku je mislio da se samo slabići i kukavice
zaljubljuju, a onda se i on zaljubio snažnije od života, te je zbog toga bio nesretan i neshvaćen od okoline. Začudio se kako zna lagati kada je baki govorio zašto je došao. Na kraju knjige bio je najsretnije biće na svijetu zato jer se poljubio sa Lanom tj. svojom simpom.




Lana
Mala crnokosa zagrepčanka, za Marija najljepša djevojčica na svijetu.
Ima kratku crnu kosu ispod koje se smjestio par crnih očiju i prćasti nosić.
Ona je savršena i odlična učenica a nije štreberica. Normalno se ponaša mada je bogata, lijepa i draga. Voljela je Marija od prvog dana kada je došao u njen razred ali on to nažalost nije znao.

Dojam o djelu:
U ovoj knjizi najsmješnije mi je bilo kada je Mariova sestra Anita kuhala ručak i način na koji je to opisano. Najtužniji dio knjige bio mi je kada je Mario napisao oproštajno pismo Lani zbog neuzvraćene ljubavi i neshvaćanja okoline. Najdirljivije mi je bilo kada je Mario uspio pomiriti svoje roditelje, a najsretniji sam bio kada Lana u svom pismu priznaje da ga voli te kada su se poljubili u botaničkom vrtu.

- 13:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI: Zapis iz podzemlja

Bilješke o djelu:
“Zapisi iz podzemlja” samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom “Zapisi
iz mrtvog doma” - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča
Dostojevskog. Novela “Zapisi iz podzemlja” u sebi sadrži mnoge ideje o
čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju
u društvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog
sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim
riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće,
stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u
svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna
se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost
možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se
dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i
osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i
postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća
mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da
zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i
nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.

Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati
filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je
rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu
ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od
zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmišljena kao
i sami zapisi.

U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon,
Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.

Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer
on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena.
O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove
novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se
uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta
i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše
filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka
i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u
glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.




Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju,
on je zadovoljan svojim načinom života. Na samom kraju novele
možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je
najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života,
kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do
toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila
povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da
on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog
stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti
ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim,
izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih
osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku,
no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka
s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.

Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima
se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik
Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni
lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica.
Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost,
budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od
onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to
nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih
njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao
čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.

Gotovo sve to možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika
- Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu
bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im
se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom
negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi
ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.

No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila
posebne osjećaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra
u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu
djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija
popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od
drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već
je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je
volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način
života.






Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni,
gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu
toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke
rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

”Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kući.“

Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je
u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. ”Tada sam
pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak,
na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio
– smijeh je ostao na njegovoj strani.” ili pak “Ta čovjek je glup,
fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da
nema nezahvalnijeg stvorenja od njega”. Specifičnost ove novele je i
početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:
”Bolestan sam čovjek... Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek.
Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne
znam pouzdano što me boli.”, a i cijela je novela napisana tako da autor
direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih: ”... Stanite! Dopustite da predahnem...”,
”Pa zašto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas
na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset
godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli”.

Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada
“(Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će
ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio
samo napraviti odurno važan - namjerno je neću prekrižiti!).
Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim
sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: ”Bilo je tiho,
pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po
pločniku i pustoj ulici.”








Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i
specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je
izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne
probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima
– likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim,
običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i
opis interijera: ”U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim
ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim
odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.”, čija je funkcija opisivanje
i predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele
možemo uočiti i pozitivizam: ”Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati,
neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim
okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest,
a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i
kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, što se može, treba
prihvatiti i retortu!”

Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza:
”a l’homme de la nature et de la verite”.

Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:
1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima
2. Svaki je čovjek kukavica
3. Čovjek nije savršeno biće
4. Društvo čini čovjeka čovjekom


- 13:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.04.2008., ponedjeljak

AUGUST ŠENOA: Zlatarevo zlato

Bilješke o piscu:
August Šenoa rođen je 1838. godine u Zagrebu. Djetinjstvo je
proveo u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu. Prvi razred
mađarske gimnazije završio je u Pečuhu, a u Zagrebu će završiti ostalih 7.
1873. godine imenovan je gradskim senatorom. Umro je 1881. g.
Svoj roman "Zlatarevo zlato" objavio je 1871. godine u časopisu "Vijenac",
a godinu dana kasnije kao posebnu knjigu.

Mjesto radnje:
Zagreb

Vrijeme radnje:
Druga polovica 16. st.; od 1574. do 1582. godine

Tema:
Sukob zagrepčana i gregorijanaca zbog prava na Medvedgrad

O djelu:
Ovo je djelo povijesni roman. Pisan je štokavštinom utemeljenom
na građanskom jeziku. Ima dosta latinskih riječi jer je roman pisan
u 16. st. kada se latinski jezik još uvijek koristio. U svom pripovijedanju
pisac se koristi dijalozima koji vode do sukoba, monolozima i čestim,
dugačkim opisima koji nam opisuju prostor u kojem se radnja odvija.
Šenoa je sveznajući pripovjedač jer ima uvid u cjelokupno zbivanje i
radnju. On je i nepouzdani pripovjedač jer iznosi vlastito mišljenje o
postupcima svojih likova. U ovom romanu ima sredstava retardacije:
Šenoa uz dvije glavne radnje (borba za Medvedgrad i ljubavna priča Dore
i Pavla) ubacuje i mnoge epizodne radnje (npr. sukob Petra i Stjepka,
sukobi u hrvatskom saboru...)

Radnja romana je podijeljenja na dvije paralelne radnje:
povijesnu i ljubavnu. Uz povijesnu priču vezan je i opis cjelokupnog
društvenog i političkog života Zagreba u 16. st. To je osnovna fabula
na koju se vezuje i ljubavna fabula, u kojoj je prikazana priča o dvoje
zaljubljenih. To dvoje je iz različitih društvenih staleža i u to vrijeme se
nisu smjeli ni voljeti, a još manje ženiti. Na početku romana pisac iznosi
mnoštvo opisa da bi nas bolje upoznao sa životom u 16.st. Upoznajemo se
sa panoramom Zagreba, s običajima tog vremena te sa životima raznih
ljudi i s glavnim likovima.



Analiza likova:
Glavni i najvažniji likovi su Dora Krupićeva i Pavao Gregorijanec.
Dora i Pavao su pozitivni likovi. Oni se vole, ali su iz različitih društvenih
slojeva pa ne smiju biti zajedno.

Dora
Oičenje nevinosti, čistoće, nježnosti i dobrote. U romanu se spominju
samo njezine vrline, kao da uopće nema mana.
"Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila
tako da je više nisu smatrali djetetom, svi su je nazivali "zlatarevom
mudrijašicom" jer se mala naučila čitanju i pisanju..."

Dora je vrlo inteligentna, jako pametna i lijepa. Njezino srce je osvojio
samo Pavao Gregorijanac. Ona na kraju umire jer su svi negativni likovi
bili protiv nje. Njezinu smrt isplanirao je Grga Čokolin, koji je volio Doru,
ali je nije želio gledati sretnu s drugim.

Pavao
Mlad i lijep čovjek. Hrabar je, odlučan i plemenit. Dobar je vojnik,
a u borbi je velik junak.
"Mladiću bijaše jedva dvadeset godina. Lice blijeđašno, plemenito,
kosa dugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo visoko, a sjajne plavetne
oči pod tamnim trepavicama dvije zvijezde da ih nije mutila neka sjeta.
Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od brige i sjete."

Pavle je bio zaljubljen u Doru. Za nju bi dao sve, pa i svoj život.
On je veoma plemenit i osjećajan, te je posve različit od svog oca.
Bio je jako vezan uz majku, te se nakon njezine smrti udaljavao od
obitelji.

Stjepko Gregorijanec
Dostojanstven, samovoljan i silovit plemić. Čini sve da ostvari svoje želje.
Jako mu je važno mišljenje drugih.

Klara Grubarova
Brzopleta, pokvarena i lažljiva. Opsjednuta je svojom ljubavi prema Pavlu
zbog koje na kraju poludi.

Petar Krupić
Iskren, pošten, blag i mudar. Velik je uzor svojoj kćeri Dori.

Grga Čokolin
Pokvaren, zao i tašt. Voli Doru i planira njezinu smrt samo da je ne gleda
sretnu sa nekim drugim.

Magda
Oličenje dobrote i sigurnosti. Voljela je i štitila Doru te je nakon njezine
smrti i sama umrla nastavljajući je štititi i nakon smrti.

- 14:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI: Zločin i kazna

Bilješke o djelu:
“Zločin i kazna” je roman sa socijalno-psihološkim motivom, koji čini
prijelaz prema modernom romanu. To je prvi roman u nizu velikih
romana Dostojevskog. Izgrađen je na fabuli iz kriminalističkog romana
- u njemu postoji ubojica i progonitelj. Za razliku od običnih romana u
kojima je ubojstvo bilo vrhunac radnje, u ovom romanu radnja se nakon
ubojstva tek počinje zaplitati. Ovo je djelo o pojedinačnom ljudskom
karakteru. Dostojevski u djelu prati i istražuje ljudske sudbine koje se
zbivaju u siromašnom dijelu Sankt Petersburga. Pripovjedač nam
predočuje neposredan okoliš grada, njegov izgled, i često prepušta
riječ samom liku. Posredno i neposredno navode se njegove misli i
raspoloženja. Postupno dobivamo obavijesti o Raskoljnikovu i o situaciji
u kojoj se nalazi, te saznajemo da se sprema na neki vrlo značajan čin.
Kad se predstavi lihvarki tek tada doznajemo kako se zove, i to od njega
samoga. Radnja romana se zasniva na unutrašnjem proživljavanju lika.

Raskoljnikov je siromašan student i živi od novca što mu šalju majka
i sestra. Živio je u maloj trošnoj sobici. Raskoljnikova je progonila ideja
o ubojstvu babe Aljone Ivanovne iako se istovremeno zgražao nad tom
idejom. Njegovoj odluci pridonio je razgovor dvaju studenata u krčmi koji
su govorili kako bi bilo dobro da netko ubije babu.

Raskoljnikov također zaključuje kako je izuzetnim ličnostima u povijesti
uvijek bilo dopušteno žrtvovati pojedince kako bi proveli svoju nakanu.
Primjer mu je Napoleon. Kako on sebe smatra izuzetnim, svojom osobnom
voljom mijenja društvene norme. On smatra da on ima pravo ubiti jednog
“nametnika” kao što je stara lihvarka, ako je Napoleon imao pravo ubiti
milijune ljudi i nije bio osuđivan. Raskoljnikov dugo razmišlja kako ubiti i
potom zatrti trag svojeg zločina.

On ostavlja lihvarki u zalog neke njemu vrlo drage predmete za koje
mu ona daje malo novaca i s vremenom on nju počinje doživljavati kao
ishodište sveopćeg zla. Ukloniti takvo biće koje živi od tuđe nesreće,
što su u stanju ocijeniti samo izuzetni ljudi, za Raskoljnikova je čin kojim
se pridonosi zatiranju zla. Raskoljnikov ne želi pasivno promatrati
nepravdu, pa odlučuje djelovati po pravilima koje sam postavlja.
Društvena norma biva time prepuštena mjerilu pojedinca, njegovoj
vlastitoj procjeni hoće li je se ili neće pridržavati. Raskoljnikov se našao
u procjepu između zakona i zla.



Raskoljnikov jednog dana u krčmi sreće Marmeladova. On mu je pričao
o svojoj obitelji, ženi - Katarini Ivanovnoj, i kćerci Sonji koja se bavila
prostitucijom da bi zaradila novac. Kako se Marmeladov napio,
Raskoljnikov ga je morao prati kući. Vidio je u kakvim uvjetima žive
Marmeladovi i ostavio im je nešto novaca koje mu je bila poslala majka.

Raskoljnikov je od majke također dobio i pismo. U njemu je pisalo kako se
Dunja namjerava udati za Petra Petroviča Lužina. Cijeli je dan razmišljao o
tom pismu i bio je ljut na Dunju što će se ona udati za Petra Petroviča
najviše zato da on ima koristi i da njemu bude bolje.

Odlučio je da te večeri mora ubiti babu, jer Lizavete neće biti kod kuće.
Od stare košulje napravio je omču i stavio u nju sjekiru. Sa sobom je
uzeo i daščicu omotanu u papir da je da lihvarki kao zalog, i malo bolje
ju je zavezao kako bi se mučila odvezivajući je, tako da on ima vremena
izvaditi sjekiru. Otišao je u njezin stan. Stubište bijaše mračno i usko.
Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Vrata mu je
otvorila Aljona Ivanovna. Starica ga je pustila u stan.

Raskoljnikov je starici dao daščicu i dok ju je ona odmotavala uzeo je
sjekiru i ubio ju. Otišao je u susjednu sobu i dok je tražio stvari po škrinji
Lizaveta je došla kući, pa je morao ubiti i nju.

“Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, vrlo visoka
rasta, od svojih trideset pet godina. Dugačkih, nekako iskrenutih
nožurda, svagda u izgažennim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo
čista. Crna u licu, ali dobrog lica i očiju. A smiješak joj je čak i vrlo lijep.
Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje
i trpjela čak i batine.”

Nakon zločina Raskoljnikov je otišao kući i potrpao stvari u rupu u zidu.
Sljedeći dan dobio je policijski poziv. On je mislio da su ga otkrili i odlučio
je da se odmah sam prijavi, ali je shvatio da ga ne zovu radi toga pa je
odustao od prijave. Kako se u policijskoj stanici govorilo o ubojstvu
lihvarke njemu je pozlilo i pao je u nesvijest. Stalno je razmišljao o
ubojstvu i bio je prestravljen idejom da mu je policija pretražila stan
dok njega nije bilo. Zbog toga je čvrsto odlučio riješiti se dokaza.
Namjeravao je stvari baciti u kanal, ali kako je tamo bilo previše ljudi,
odlučio se na napušteno dvorište u kojem se nešto gradilo.
Tamo je ugledao veliki kamen.

“Nagne se nad kamen, uhvati ga za vrh snažno, objema rukama,
upre sve sile i prevrne ga. Ispod kamena je nastala omanja udubina;
odmah počne bacati u nju sve što je imao u džepovima. Novčarka je
došla na sam vrh, i još je u udubini ostalo mjesta. Zatim ponovno
zgrabi kamen i namjesti ga jednim zamahom onako kako je prije stajao,
samo što se sad kamen možda činio malčice višim. Ali je nagrnuo malo
zemlje oko njega i utabao je sa strane. Ništa se nije moglo zapaziti.”
Nakon toga otišao je do Razumihina; svog prijatelja s fakulteta, a ni sam
nije znao zašto je tamo otišao.

“Razumihin je sjedio kod kuće u dronjavu kaputu, u papučama nazuvenim
na bosu nogu, raščupan, neobrijan i neumiven. Na licu mu se ocrta
zabezeknut izraz.”

“Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti.
Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo.
Najbolji su njegovi drugovi to znali i svi su ga voljeli. Bio je vrlo bistar,
premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav,
uvijek loše obrijan, crnokos. Pio je kao spužva, ali je mogao i bez pića;
ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih, nikakve
nepovoljne okolnosti nisu ga mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu,
trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje
ikoga, zarađivao novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora
iz kojih je mogao crpsti, naravno, poštenim radom.”

Razumihin mu je ponudio da za novce prevodi knjige, što je i sam radio,
ali Raskoljnikov to nije prihvatio i otišao je kući. Imao je groznicu i stalno
je zamišljao nešto čega zapravo nije bilo. Buncao je i većinu vremena nije
bio sasvim pri svijesti. Za njega se brinula Nastasja i Razumihin. Tamo je
također bio i Zosimov - doktor.

“Zosimov je bio visok i ugojen čovjek, podbuhla i bezbrojno blijeda,
glatko izbrijana lica, svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim
prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset i
sedam godina. Na sebi je imao širok gizdelinski lagan kaput, svijetle
ljetne hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo
novcato: rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo.
Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno
slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije.
Svi njegovi znanci držali su da je težak čovjek, ali su tvrdili da zna svoj
posao.”

Sljedećeg dana Raskoljnikova je posjetio Petar Petrovič Lužin.

“Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno, i sve je na njemu bilo lijepo,
samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu.
Čak je i gizdelinski, nov novcat cilindar svjedočio o toj svrsi.
Pa i prekrasne rukavice originalne Louvainove proizvodnje,
rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, time što ih nije navlačio
nego samo nosio u rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča
prevladavale su svijetle mladenačke boje. Na njemu bijaše zgodan
svjetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak,
netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim
prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča.
Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše lijepo, ionako se doimalo mlađim
od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje
strane nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko
izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana,
a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni najmanje
smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se
nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na nijemca koji ide
na vjenčanje. Ako je na tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo
nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci.”

Lužin ga je došao posjetiti i htio ga je upoznati jer će on postati
mužem njegove sestre. Raskoljnikovu se on nije svidio jer je bio umišljen
i egoističan, pa ga je otjerao iz stana. Sljedećeg dana dok je šetao ulicom
Raskoljnikov je opazio neku gužvu.

“Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlog svoj
toj strci i radoznalosti. Na zemlji je ležao, očito u nesvijesti, čovjek koga
su konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obučen, ali u “gospodskom”
odijelu, sav u krvi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve
izubijano, oguljeno, unakaženo. Odmah se vidjelo da je teško ozlijeđen.”

Shvatio je da je to Marmeladov. Odveo ga je kući, ali on je ubrzo umro.
Katarini Ivanovnoj dao je novac za pokop koji mu je nekoliko dana prije
poslala majka. Tada je također upoznao Sonju Marmeladovu.

“Odjeća joj je bila jeftina, ali uličarski kićena, s jasno i sramotno
istaknutim ciljem, po ukusu i pravilima što su nastala u jednom
zasebnom svijetu. Nosila je šarenu svilenu haljinu, kupljenu iz četvrte
ruke i ovdje posve pozamašnu krinolinu što je zakrčila cijela vrata,
svijetle cipelice i suncobran koji joj noću ne treba, a ipak ga je ponijela,
i smiješan slamnat šešir za koji je zataknula pero plamene boje.
Ispod tog mangupski naherenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i
prestrašeno lice, otvorenih usta i očiju ukočenih od strave. Sonja je bila
niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično
zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju.”

Kada je došao kući čekale su ga njegova majka i sestra. Raskoljnikov im
je ispričao da ga je posjetio Lužin i da ga je izbacio iz stana jer mu se nije
svidio. Kako je Raskoljnikov bio bolestan, Razumihin je otpratio Dunju i
njezinu majku kući. Dunja mu je pokazala pismo koje joj je poslao Lužin.
Kada je sljedećeg dana posjetila Raskoljnikova i njemu je pokazala to
pismo. U pismu je pisalo da pri njihovu sljedećem susretu Rodion ne bude
prisutan, jer ga je grubo uvrijedio kad ga je posjetio. Također je napisao
da je Rodion dao oko dvadeset i pet rubalja djevojci nedolična vladanja,
tobože za ukop oca kojeg su pogazili konji. Unatoč pismu Dunja je zvala
Rodiona da dođe kod njih onog dana kad je trebao doći Lužin.
Dok su Dunja i Pulherija Aleksandrovna bile kod Raskoljnikova njega je
posjetila Sonja.

“Sad je bila skromno i, štoviše, siromački obučena djevojka,
još sasvim mlada, gotovo nalik na djevojčicu, skromna i pristojna
vladanja, staromodan šeširić, u rukama je držala suncobran.“

Došla je da ga pozove na ručak kod Katarine Ivanovne nakon liturgije.
Kada su otišle Dunja i Pulherija Aleksandrovna, Raskoljnikov i Razumihin
otišli su Profiriju Petroviču radi sata kojeg je Raskoljnikov založio kod
lihvarke. Porfirij Petrovič je spomenuo članak koji je napisao Raskoljnikov.
On je zbog tog članka sumnjao u Raskoljnikova, pa ga je zamolio da mu
objasni taj članak što je on i učinio. Nakon razgovora s Porfirijem
Petrovičem, Razumihin je otišao kod Dunje, a Raskoljnikov kući.
Legao je na ležaj i počeo razmišljati o Dunji, svojoj majci, ubojstvu,
i na kraju je zaspao. Kad se probudio na vratima je stajao Arkadij Ivanovič
Svidrigajlov.

“Čovjek tridesetih godina, krupan, ugojen, rumen u licu, ružičastih usana,
s brčićima, bujne, svijetle, gotovo bijele brade i gizdavo odjeven.”

Zamolio ga je da ga pusti da se još jedanput vidi s Dunjom i rekao
mu je da je Marfa Petrovna, kada je umrla, oporučno ostavila tri tisuće
rubalja i da će ih moći podići za dva-tri tjedna. Kada je Svidrigajlov otišao
Raskoljnikov i Razumihin otišli su kod Dunje. Na ulazu su se susreli sa
Lužinom. Tijekom večeri Lužin i Dunja su se posvađali, i ona ga je izbacila
iz stana i rekla mu da ga više nikad ne želi vidjeti. Kada je Lužin otišao,
Raskoljnikov je ispričao Dunji o njegovu sastanku sa Svidrigajlovim.
Nakon nekog vremena Raskoljnikov se ustao, rekao Razumihinu da
mu čuva majku i sestru jer on možda više nikada neće doći kod njih.
Otišao je i krenuo prema Sonjinu stanu.

“Bijaše to velika soba, ali neobično niska, jedina soba što su je
Kapernaumovljevi iznajmljivali. Slijeva su bila zatvorena vrata što
su prije vodila u njihov stan. Na suprotnoj strani, zdesna, bijahu još
jedna vrata koja su uvijek bila zaključana. Ondje je već bio drugi,
susjedni stan, pod drugim brojem. Sonjina je soba nalik na kakvu pojatu,
imala je oblik posve nepravilna četverokuta, zato se doimala pomalo
nakaradno. Zid sa tri prozora što su gledala na kanal presijecao je sobu
nekako ukoso, zbog čega se jedan kut, vrlo oštar, gubio negdje u dubini
tako da se pri slabom osvjetljenju jedva mogao i vidjeti; drugi je pak kut
bio odveć ružno tup. U cijeloj toj velikoj sobi gotovo da i nije bilo
pokućstva. U desnom kutu bijaše postelja, a do nje, bliže vratima, stolac.
Uz taj zid gdje je stajala postelja, pokraj samih vrata tuđeg stana,
nalazio se stol sklepan od dasaka i pokriven plavkastim stolnjakom,
a uza nj dva pletena stolca. Zatim, uz suprotni zid, prilično blizu onog
oštrog kuta, stajala je omanja komoda od običnog drva koja se nekako
gubila u toj praznini. To je sve što je bilo u sobi. Žućkaste, ofucane i
poderane tapete potamnjele su bile u kutovima; zimi je tu zacijelo bilo
vlažno i zagušljivo. Neimaština je udarala u oči; čak ni na postelji nije bilo
zastora.”
Raskoljinikov je rekao Sonji da je došao po posljednji puta,
ali ako ipak odluči da sutra dođe, reći će joj tko je ubio Lizavetu.
Cijelo vrijeme Raskoljnikovljeva posjeta Sonji iza jednih vrata stajao
je Svidrigajlov i prisluškivao razgovor. Odlučio je da prisluškuje i sutra
kada Raskoljnikov dođe reći Sonji tko je ubio Lizavetu.

Sljedećeg dana Raskoljnikov je otišao u policiju kod Porfirija Petroviča
i donio mu je izjavu o satu. Opet su počeli pričati o ubojstvu i nakon
nekog vremena Raskoljnikov je rekao kako mu je potpuno jasno da on
sumnja u njega, ali je Petrovič sve porekao. Odjednom je došao policajac
sa Nikolajem koji je priznao ubojstvo. Nakon toga Raskoljnikov je otišao
kući.

Petar Petrovič je sljedećeg jutra razmišljao što je pogriješio s Dunjom.
Nakon nekog vremena zamolio je Andreja Semjonoviča da kaže Sonji da
on želi razgovarati s njom. Kada je Sonja došla Petar Petrovič joj je dao
10 rubalja. Kada je odlazila, kriomice joj je stavio u džep sto rubalja.
Sve je to vidio Andrej Semjonovič, koji je mislio da joj je Petrovič dao
novce iz dobrodušnosti.

“Andrej Semjonovič bijaše neishranjen čovjek niska rasta,
nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio
neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično
meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno
uznosito. Uza sve svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup.”

Na daću koju je priredila Katarina Ivanovna bili su pozvani mnogi
ljudi. Raskoljnikov je došao odmah nakon što su se vratili s groblja.
Nakon nekog vremena došao je Petar Petrovič, ali ne zbog daće nego
zato da bi optužio Sonju za krađu. Kao dokaz služila mu je novčanica
od sto rubalja koju je Sonja našla u džepu. Kada je Petrovič optužio
Sonju za krađu, došao je Andrej Semjonovič i rekao da je on vidio
kako je Petrovič kriomice stavio novčanicu Sonji u džep.
U raspravu se umiješao i Raskoljnikov koji je ispričao kako se Petar
Petrovič ponio prema Dunji. U međuvremenu Katarina Ivanovna se
posvađala sa gazdaricom Amalijom Ivanovnom koja ju je istjerala iz
stana.

Raskoljnikov je krenuo prema Sonjinu stanu da joj kaže tko je ubio
Lizavetu, i to je i učinio. Sonja je bila zaprepaštena, ali joj je također
bilo žao Raskoljnikova jer je vidjela koliko on pati i koliko se muči.
Odjednom je u sobu ušao Lebezjatnikov i rekao da je Katarina Ivanovna
na ulici i da je poludjela. Sonja je odmah otišla da vidi da li može ikako
umiriti Katarinu.




“Katarina Ivanovna, u onoj svojoj staroj haljini, zaogrnuta polusuknenim
šalom i s poderanim slamnim šeširićem koji joj se bio ružno naherio kao
naramak slame, bijaše doista posve izbezumljena. Bila se umorila i
zapuhala. Njeno izmučeno sušičavo lice doimalo se patnički kao nikad
prije; ali njena uzrujanost nije prolazila.“

Zaista je bila pokušala obući djecu onako kako se oblače ulični pjevači
i pjevačice. Mališanu je natukla na glavu nekakav crvenobijeli turban
ne bi li nalikovao na turčina. Za Ljonju nije našla kostima, pa joj je samo
natakla na glavu crvenu pletenu vunenu kapicu pokojnog Semjona
Zahariča, a za kapicu je zataknula komadić bijela nojeva pera koji je
nekad pripadao baki Katarine Ivanovne. Polječka je bila u svojoj običnoj
haljinici.

“Katarina je tjerala djecu da plešu i pjevaju. Kada su uplašena djeca
vidjela policajca koji ih je htio odvesti počela su bježati, a za njima je
trčala Katarina Ivanovna. Odjednom je pala i krv joj je navrla na prsa
zbog tuberkuloze. Na samrti je rekla Sonji da se ona brine za njezinu
djecu.“

Dva-tri dana nakon smrti Katarine Ivanovne organizirana je misa.
Katarina Ivanovna ležala je u lijesu.

“Sva su djeca klečala uz lijes, a Polječka je plakala. Iza njih se molila
Sonja, tiho i nekako bojažljivo plačući.“

Nakon službe božje Raskoljnikov je šetao po gradu, zalazio u krčme
jer mu je bilo strašno teško, a u tom okruženju kao da se osjećao bolje.
Te noći probudio se u grmlju u groznici. Otišao je kući. Probudio se u 2
popodne i sjetio se da je tog dana bio ukop Katarine Ivanovne.
Čak se obradovao što nije bio na sprovodu. Tada je došao Razumihin i
rekao mu da mu je majka bolesna. Raskoljnikov mu je rekao kako ga je
neki dan posjetila sestra i da su pričali o njemu.

“Rekao sam joj da si vrlo dobar, pošten i vrijedan čovjek. Nisam joj rekao
da je voliš jer to i sama zna.“

Također mu je rekao kako ju predaje njemu u ruke. Nekoliko minuta
nakon što je otišao Razumihin Raskoljnikova je posjetio Porfirij Petrovič.
Pričao je o Mikolki i o tome kako je zaključio da on nije kriv za zločin.
Kada ga je Raskoljnikov upitao tko ih je onda ubio ako nije Mikolka,
Petrovič je odgovorio: “Pa vi ste ih ubili, Rodione Romaniču! Vi ste ih
ubili”... Porfirij Petrovič daje Raskoljnikovu dan dva odmora da se
prošeta i predlaže mu da se sam prijavi. Čak mu predlaže da zločin
prikažu kao nekakvo pomračenje uma da bi mu kazna bila manja,
ali Raskoljnikov je to odbio.


Kada je Porfirij Petrovič otišao, Raskoljnikov je posjetio Svidrigajlova.

“Bilo je to neko čudno lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, rumenih,
skrletnih usana, svijetloplave brade i još prilično bujne svijetle kose.
Oči mu bile nekako previše plave, a njihov pogled nekako previše težak
i ukočen. Bilo je nečeg strašno odbojnog na tom lijepom i, s obzirom na
godine, izvanredno mladolikom licu. Odjeća je na Svidrigajlovu bila
pomodna, ljetna, lagana; napose se gizdao košuljama. Na prstu je nosio
golem prsten s dragim kamenom.“

Raskoljnikov je prijetio Svidrigajlovu da će ga ubiti ako iskoristi nešto
što je otkrio u zadnje vrijeme. Svidrigajlov priča Raskoljnikovu kako se
zaljubio u njegovu sestru još kad je radila za njega i kako bi bio odmah
ostavio Marfu Petrovnu da je njegova sestra htjela s njim pobjeći.
Nakon nekog vremena Svidrigajlov iziđe iz gostionice, a Raskoljnikov za
njim. Krenuli su Sofji Semjonovnoj. Nje nije bilo kući pa je Svidrigajlov
sjeo u kočiju i odvezao se do Dunje. Raskoljnikov se šetao mostom na
kojem je stajala Dunja, ali ju nije primijetio. Tada je došao i Svidrigajlov.
Zamolio je Dunju da ode s njim jer joj mora reći nešto vrlo važno.
Odveo je Dunju u svoj stan i ispričao joj kako je prisluškivao razgovor
Sonje i Raskoljnikova kada joj je on priznao ubojstvo. Ispričao joj je sve
što je Raskoljnikov rekao Sonji. Dunja je bila strašno potresena.

Svidrigajlov govori Dunji kako samo ona može spasiti Raskoljnikova,
jer ako ona pristane biti njegova, on nikome neće reći to što je doznao.
Dunja je htjela izaći iz stana, ali kako su vrata bila zaključana ona je iz
džepa izvadila revolver. Optužila je Svidrigajlova da je otrovao Marfu
Petrovnu. Svidrigajlov to ne poriče. Dunja puca Svidrigalovu iznad glave.
Metak ga je okrznuo i iz glave mu počinje curiti krv. Svidrigajlov se počeo
približavati Dunji i ona ponovno napinje revolver, ali zataji. Ona počinje
moliti Svidrigajlova da ju pusti van iz stana. Počinje mu govoriti da ga ne
voli i da ga nikad ne bi mogla voljeti. Nakon nekolikoo trenutaka
Svidrigajlov odlučuje da ipak pusti Dunju van i daje joj ključ.
Nakon što je Dunja otišla, Svidrigajlov izlazi iz stana.

Otišao je Sonji i dao joj je 3000 rubalja u obveznicama.
Odlazi i do roditelja svoje zaručnice i daje im 15000 rubalja u
vrijednosnim papirima. Kasnije je šetao gradom i kada je došao do
velike kuće s vatrogasnim tornjem pomisli kako je to savršeno mjesto
za ubojstvo i kako će tu barem imati službenog svjedoka.
“I prisloni revolver sebi na desnu sljepoočicu. Svidrigajlov odape.”

Toga dana Raskoljnikov je otišao svojoj majci i sestri. Dunja nije bila
kod kuće. Majci je rekao kako odlazi na put. Obećaje joj da će još doći.
Kada je otišao od majke krenuo je kući, i tamo je naišao na Dunju.
Po samom njenom pogledu on je shvatio da ona zna što je učinio.
Raskoljnikov razgovara sa sestrom o tome što je učinio i što ga čeka.
Odlučuje se prijaviti. On smatra da nije počinio zločin.
“Zločin? Kakav zločin? Zar to što sam ubio odurnu štetočinu, gnjidu,
babu lihvarku koja nikom nije bila potrebna, koja je sirotinji krv pila,
koja ako ubiješ, oprostit će ti se četrdeset grijeha, zar je to zločin?
I ne mislim na zločin niti ga mislim spirati sa sebe.”

On moli Dunju za oprost: “Dunja moja draga! Ako sam kriv, oprosti mi.”

Raskoljnikov odlazi u policijsku stanicu da bi se prijavio, ali odlučuje da ne
ide Porfiriju nego Barutu. Na putu odlazi Sonji i traži križ da ga objesi oko
vrata. Sonja želi ići s njim, ali joj on to ne dopušta, i odlazi ne pozdraveći
se. Šećući se trgom on se sjeti Sonjinih riječi:

“Idi na raskrižje, pokloni se narodu, poljubi zemlju jer si o nju ogriješio
i reci naglas cijelom svijetu: „Ja sam ubojica!“ ”

Poklonio se, ali nije rekao da je ubio jer su prolaznici počeli dovikivati
da je pijan i smijali su mu se. Otišao je u policiju i susreo Baruta (Ilja
Petrovič). Skoro se predao kad je netko povikao da se Svidrigajlov ubio.
Kako ga je Raskoljnikov poznavao on je ispričao sve što je o njemu znao.
Već se spremio da će otići, ali se vratio i priznao svoj zločin.

Suđenje je proteklo bez većih problema.Objasnio je zašto je ubio
Lizavetu, ali mu nitko nije vjerovao da nije točno znao koje stvari je
uzeo, a su to kasnije morali prihvatiti. Na početku suđenja Raskoljnikova
majka se razbolila, a Dunja i Razumihin su je uspjeli maknuti iz Sankt
Petersburga do kraja suđenja. Pulherija Aleksandrovna je imala neku
čudnu bolest nalik na ludilo. Njoj su rekli da je Raskoljnikov otputovao
daleko i da se ne može javljati. Postala je tužna. Razumihin i Sonja
su često posjećivali Raskoljnikova. Doznao je sve o majčinoj bolesti.

2 mjeseca nakon što je Raskoljnikov otišao na robiju, Dunja i Razumihin
su se vjenčali. Nakon vjenčanja Pulherija Aleksandrovna je postala još
tužnija. Spopala ju je groznica i nakon 2 tjedna je umrla. Kad su vidjeli
da Raskoljnikov naslućuje smrt majke rekli su mu da je umrla, ali to nije
djelovalo na njega. Sonja je Dunji i Razumihinu slala pismo o tome kako
se Raskoljnikov osjeća. U zatvoru ga nitko nije volio i svi su ga se klonili,
ali su zavoljeli Sonju. Kada je saznao da ga Sonja voli on se preporodio.
Od Sonje je prije tražio evanđelje koje mu je samo ležalo ispod jastuka,
ali sada ga je počeo čitati. Oboje su bili skloni tome da 7 godina gledaju
kao 7 dana. Raskoljnikov je na dar dobio novi život.

- 14:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JACK LONDON: Zov divljine

Bilješke o piscu:
Jack London rođen je 1876. g. u San Franciscu. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u rusko-japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr.
U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

Mjesto radnje:
Santa Clara, Aljaska

Vrijeme radnje:
1897. - 1898. god.

Tema:
Život pasa u zaprezi na Aljasci

Pouka:
U životu treba biti uporan i hrabar. Treba pružiti pomoć svim svojim
bližnjima a pogotovo svojoj obitelji.

Kratki sadržaj:
U velikoj kući u dolini Santa Clare živio je pas Buck. Bila je to
veličanstvena životinja. Živio je ugodnim životom. Prijevarom jednog sluge Buck je prodan nekom nepoznatom čovjeku. Neznanac ga je ukrcao u vlak te ga odveo daleko od njegova doma. Bucka su ponovno prodali. Njegov novi vlasnik bio je vladin službenik koji je prevozio poštu između udaljenih mjesta Aljaske. Tamo je Buck susreo snijeg i vrlo niske temperature. Vukao je saonice sa ostalim psima, prevozeći poštu. Budući da je bio hrabar uspio je izboriti mjesto na čelu zaprege. Opet je promijenio gospodare. Novi gospodari nisu bili upoznati sa tjeranjem zaprege sa saonicama. Mučili su izmučene pse. Kod Johnove kolibe zaprega se zaustavila. Buck je bio iznemogao. Zaprega je krenula dalje, ali su se utopili u jezeru. Buck je ostao živjeti s Johnom. Čuvao ga je, pazio i njegovao, a pas mu je uzvraćao ljubav. Jednom mu je zgodom
spasio život. Zahvaljujuci Bucku John je na okladi zaradio tisuću dolara.
John i njegovi prijatelji kupili su tim novcem pribor za kopanje zlata.
Krenuli su u divljinu u potragu za zlatom. Pronašli su zlato, a za to vrijeme su se psi odmarali. Buck je na tom mjestu osjetio zov divljine. Nešto ga je vuklo sve dublje i dublje u šumu. Taj osjećaj ga je udaljavao od njegovog najdražeg gospodara Johna. Otišao je u šumu i tamo je upoznao mlađeg vuka. U njemu se propudio nagon za lovom, te je ulovio losa. Dok je bio u šumi logor su napali indijanci te ubili Johna. Kad se Buck vratio i vidio što se desilo napao je indijance, a ovi su se razbježali od straha. Buck je bio tužan i sam. Na jezero je stigao čopor vukova, a Buck im se je pridružio.
Vratio se prirodi i bio je potpuno slobodan. No ipak, prepričavala se legenda u kojoj su lovci viđali velikog psa - vuka kako sjedi uz kolibu na jezeru i tuguje za svojim gospodarom, a potom se ponovo vraća u šumu.

Analiza likova:
Pas Buck
Veliki i snažan pas. Imao je bogatu gustu dlaku, bijelu njušku,
široka prsa i prodorne oči. Bio je to veličanstven i hrabar pas,
potomak vuka. Spasio je život svom gospodaru. Podnosio je velike
hladnoće i vukao teške zaprege. Na Aljasci je osjetio zov koji ga je
vukao u divljinu među njegove pretke.

John Thorton
Kopač zlata. Spasio je Bucka i zavolio ga.
Pomagao mu je i njegovao ga za vrijeme njegove bolesti.
On je visok, smeđokos čovjek. Zahvaljujući Bucku u okladi je zaradio
novce s kojim je kupio opremu za kopanje zlata. Pronašao ga je,
ali je nesretno stradao sa svojim prijateljima.

- 14:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  travanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2008 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ako trebate lektire, a niste ih pročitali evo ovdje pronađite vašu lektiru koja je več rješena!
UPLOAD:
Svaki dan blog če dobiti sve više lektira, molimo budite strpljivi! Cjenimo vaše strpljenje.
Hvala!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se